Pitali ste se koji ugovor da koristite kada kupujete sajt? Kako preneti autorska prava? Kako zaštititi poziciju prodavca, a kako poziciju kupca? Koji je ugovor isplativiji? Upoznajte ugovor o narudžbini autorskog dela.
Ugovorom o narudžbini autorskog dela autor se obavezuje da za naručioca izradi autorsko delo na određeni način i u određenom roku, a naručilac stiče pravo da objavi delo i stavi ga u promet, odnosno da ga ekonomski iskorišćava, dok se naručilac obavezuje da autoru plati ugovorenu naknadu.
Dakle, imamo dve ugovorne strane, naručioca i autora i jednu specifičnost, nosilac ekonomskih ovlašćenja autorskog prava je naručilac. U tom grmu leži intelektualna svojina.

Ugovor o narudžbini autorskog dela je ustvari jedna podvrsta ugovora o delu, iz njega se razvila svojim posebnostima. Ono što je bitno za vas, jeste da je poreski isplativiji ugovor o autorskom delu, što se javilo kao deo ideje o stimulisanju autorskog stvaralaštva.
Pravilo je da je autor nosilac autorskog prava, ali u nekim izuzecima, nosilac autorskog prava je neko drugo lice. To se dešava kod autorskih dela nastalih u radnom odnosu, pre svega. Ovde je nosilac autorskih prava poslodavac. Logika se krije iza toga što poslodavac plaća zaposlenog i daje mu nalog (odnosno ideju) šta i kako da stvara. Kod ugovora o narudžbini dela je situacija ista, autor je plaćen i ideja, odnosno nalog dolazi od naručioca autorskog dela.
Autorsko delo je jako širok pojam. Autorsko delo je originalno delo čoveka, koje ima duhovni sadržaj i koje je izraženo u određenoj formi. Autorsko delo je filmsko delo, knjiga, ali i logo, vizuelno predstavljanje, kod, program, sajt, baza podataka. Dakle, pored tradicionalnih dela javljaju se mnoga nova dela. Neka su manje, neka više složena. Na primer sajt se sastoji iz više autorskih dela, vizuelnog predstavljanja ili da kažemo frontend-a, i koda backend-a, autorskih tekstova, fotografija, pa čak i muzike, video zapisa po potrebi, i dr.
Računarski program predstavlja složeno delo, što dovodi do toga da je ovo najčešće i kolektivno autorsko delo. Dakle, više autora učestvuje na izradi istog. Naručilac mora imati ugovore sa svim autorima posebno ili sa onome ko je ugovorno obezbedio rad ostalih autora na datom računarskom programu.
Kada se govori o moralnim pravima, znamo da su ona neodvojiva od ličnosti autora, odnosno lična prava. Dakle, ako naručimo da neko napiše knjigu za nas, to znači da smo kada završi knjigu dobili ekonomska prava, dakle možemo je izdati i umnožiti, ali nikako ne možemo potpisati ovo delo našim imenom iako smo naručili knjigu sa baš tom tematikom i po našoj ideji i priči. Tako je i sa programom, naručilac ima samo ekonomska prava.
Kada napišemo knjigu, svako može kupiti svoj primerak, time se ne prenose autorska prava, već vlasništvo na jednom primerku knjige koji je proistekao iz autorskog prava, odnosno ovlašćenja da se umnoži i stavi u promet predmet autorskog prava. Kada se prodaje kod, dolazimo u pitanje šta smo time rekli, da li smo prodali jednu kopiju našeg koda kako bi je neko mogao koristiti, kao što neko čita svoju knjigu, dok mi možemo dati novi primerak istog koda drugome? Da li mi prodajemo ekskluzivno kod određenom licu i šta bi značila ekskluzivna prodaja. Zapravo bi tek ta ekskluzivna prodaja bila prenos autorskog prava, inače prodaja jednog primerka je samo prodaja jednog od ovlašćenja autorskog prava, pravo na korišćenje. Šta je interes onoga ko kupuje sajt? Verovatno da je sajt u njegovom isključivom vlasništvu. Da taj idejni koncept i samo rešenje ne može koristiti neko drugi, ali ne i da pojedine delove koda ne može koristiti za drugi sajt, već samo da vizuelizacija i funkcionalnost sajta, kao i njegov sadržaj budu autentični. Zato se sajt naručuje, ugovorom o narudžbini autorskog dela. Kao i program, aplikacija, pa i neka manje složena dela poput logoa, digitalnog dizajna i dr.
Napomena: Ovaj tekst predstavlja lične stavove autora, ne predstavlja uputstvo za pisanje ugovora (nisu navedeni čak ni bitni elementi ugovora), niti zamenu za angažovanje pravnog stručnjaka u oblasti prava intelektualne svojine, kao ni advokata u slučaju spora pred sudom u vezi ovih pitanja.
Autor teksta: Denis Tul
Šta je to internet domen? Da li premalo pažnje u okviru svog poslovanja usmeravamo na našu adresu na internetu?
Počeo bih objašnjenjem koje će svima razjasniti šta je zapravo internet domen: “Internet domen (Internet domain) je ime ili adresa određenog sajta (IP adresa), koja predstavlja alternativu numeričkoj adresi tog sajta. Davanje imena određenom sajtu olakšava komunikaciju, pronalaženje sajta i snalaženje na internetu, ubrzava komunikaciju i pronalaženje traženih sadržaja na internetu. Sistem domena ili DNS (Domain Name System) je sistem koji služi za dodeljivanje imena u okviru interneta. Ovaj sistem danas prestavlja krucijalnu komponentu za funkcionisanje interneta. Na vrhu ovog hijerarhijski ustrojenog i veoma složenog sistema nalazi se Internet korporacija za dodeljena imena i brojeve (ICANN). Dakle, sistem domena možemo uporediti sa telefonskim imenikom.” – Navedeno objašnjenje dato je u master radu “Prava stranaca na intelektualnu svojinu”, Denis Tul.[1]
Jedan domen se sastoji iz domena drugog i domena prvog nivoa. Na primer kod internet adrese www.lawit.rs, domen drugog reda je “lawit”, koji ujedno i izražava naziv platforme. Cilj svake firme bi trebao biti da bude što lakše za pronaći istu putem pretrage. Domen prvog nivoa u našem primeru je “.rs”. Dakle, domen prvog nivoa predstavlja generični ili geografski pojam i može se javiti kao .com, .int, .org, .rs, .срб i dr.
Internet domene dodeljuje Registar nacionalnih internet domena Srbije (RNIDS), odnosno jedna od specijalizovanih organizacija koje imaju dozvolu navedenog organa da se time bave. Spisak tih organizacija može se naći na sajtu RNIDS-a. Internet domeni koji su geografski vezani za Republiku Srbiju su na ćirilici .срб i na latiničnom pismu .rs. Ovaj postupak se smatra upravnim postupkom.
Dakle, internet domen bi po svim preporukama stručnjaka za marketing trebao da sadrži naziv kompanije ili makar da na logičan način proističe iz naziva kompanije. Internet pretraga se zasniva na dobro sprovedenoj SEO optimizaciji, kako bi internet pretraživači poput google-a davali rezultate pretrage kakvima se nadamo, odnosno doveli one koji traže našu kompaniju putem interneta pravo do internet adrese sajta te kompanije.
Uspešno brendiranje pored zaštite naziva firme, žiga (logoa), vizuelne i marketinške prepoznatljivosti uvek poteže i pitanje adekvatne internet adrese.
Pravo na internet domenu se zasniva na principu prior tempore potior iure (Prvi u vremenu, jači u pravu). Dakle, moguće je registrovati bilo koji internet domen koji nije zauzet u momentu registracije. U slučaju da je neko zauzeo domen po nazivu vaše firme, postoji mogućnost pokretanja postupka ili otvaranja pregovora o kupovini domena.
Preporuka je sledeća: Uvek proverite da li je određeni internet domen dostupan u početnoj fazi pokretanja biznisa, još dok razmišljate o nazivu svog biznisa. Da se posle ne bi susreli sa problemom otkupa internet domena od drugog vlasnika, što često i nije moguće izvesti. Provera dostupnosti domena može da se izvrši elektronski na sajtu RNIDS-a. Takođe, moguće je rezervisati internet domen kako dok postupak osnivanja firme i pokretanja sajta ne bi iskoristilo neko drugo lice da zaštiti internet domen koji ste vi namerili da zauzmete.
Danas su sve češći sporovi povodom registracije internet domena. Oni se mogu rešavati i putem arbitraže.
Zanimljiv case study je izrodio „rat Nissana“. U slučaju Uzi Nissan protiv Nissan Motor vidimo osnovne principe prava na internet domenu. Naime, Uzi Nissan je preduhitrio kompaniju Nissan Motor i zauzeo internet domen www.nissan.com 1994. godine kao domen za sajt svog biznisa maloprodaje računara. Nissan motor je blizu četiri godine kasnije tužio malog preduzetnika i vodio 8 godina dug spor težak 10 miliona američkih dolara. Na kraju kompanija Nissan Motor je izgubila spor. Zapamtite, pravo na internet domenu ima onaj ko ga je prvi registrovao, na svoje ime i samim tim za isti platio cenu.
Napomena: Ovaj tekst je analiza problematike vezane za intednet domene i ne predstavlja zamenu za angažovanje pravnog savetnika ili advokata u slučaju spora. Tekst predstavlja znanje i lične stavove autora.
Autor teksta: Denis Tul
[1] Za više informacija pogledati „Prava stranaca na intelektualnu svojinu“, Denis Tul, Univerzitet u Beogradu, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2017. godine.
Intelektualna svojina je intelektualna, duhovna tvorevina na kojoj određeno lice stiče pravo svojine. Naime, reč „svojina“ u ovoj složenici ukazuje na to da se radi o takvim dobrima koja predstavljaju imovinu fizičkog ili pravnog lica. Imovina se sastoji od stvari i prava. Intelektualna svojina nije stvar, ne zauzima fizički prostor. To je pravo na kojem se ustanovljava svojina. Određeno lice ima najvišu vlast nad intelektualnom svojinom, te prava i ovlašćenja koja iz ovaklve vlasti (svojine) proističu. Pravo intelektualne svojine je skup pravnih normi kojima se uređuju prava nosilaca intelektualne svojine.
Kritičari koncepta intelektualne svojine se ne slažu sa “prisvajanjem ideja”, „monopola na ideji“, te smatraju da je poželjno da su ideje s obzirom na njihov nematerijalni karakter predodređene da budu slobodno javno dobro. Ipak, moram izneti stav da u takvom slučaju autori, tvorci, stvaraoci ne bi imali ekonomski interes za stvaranje i rad, te da bi ovakvim konceptom urušili stvaralaštvo i osujetili napredak društva.
Tesla je jednom prilikom izjavio da je jedan od najvećih problema sa kojima se svet suočava pronalaženje puta i načina da se zaštiti intelektualna svojina, te da bi zaštita intelektualne svojine trebalo da dođe do propisa koji bi bili bar toliko precizni, koliko je to slučaj kod vlasništva nad opipljivim stvarima. Ovaj stav i dan danas ima svoje utemeljenje. Zaštitan intelektualne svojine ni danas nije na zadovoljavajućem nivou, kao ni svest ljudi o intelektualnoj svojini i obaveznosti poštovanja nosilaca prava intelektualne svojine.
Pravo intelektualne svojine se deli na dve velike grupe:
- Autorska i srodna prava;
- Pravo industrijske svojine.
-Autorska prava su prava koja stiče lice na osnovu stvaranja autorskog dela. Zakon o autorskim i srodnim pravima daje definiciju autorskog dela u članu 2: “Autosko delo je originalna duhovna tvorevina autora, izražena u određenoj formi, bez obzira na njegovu umetničku, naučnu ili drugu vrednost, njegovu namenu, veličinu, sadržinu i način ispoljavanja, kao i dopuštenost javnog saopštavanja njegove sadržine.”[1] Ovaj zakon taksativno nabraja autorska dela: pisana dela (knjige, brošure, članci, prevodi, računarski programi u bilo kojem obliku njihovog izražavanja, uključujući i pripremni materijal za njihovu izradu i dr.); govorna dela (predavanja, govori, besede i dr.); dramska, dramsko-muzička, koreografska i pantomimska dela, kao i dela koja potiču iz folklora; muzička dela, sa rečima ili bez reči; filmska dela (kinematografska i televizijska dela); dela likovne umetnosti (slike, crteži, skice, grafike, skulpture i dr.); dela arhitekture, primenjene umetnosti i industrijskog oblikovanja; kartografska dela (geografske i topografske karte); planovi, skice, makete i fotografije; pozorišna režija.
Zanimljiva informacija iz Strategije za razvoj intelektualne svojine za period od 2016. Do 2020. godine: „Ukupno učešće svih kreativnih industrija u stvaranju bruto društvenog proizvoda Republike Srbije je 4.61%.“
Srodna prava su prava koja su slična autorskim, i zasnivaju se na istom sistemu, ali koja imaju neki svoj specifičan oblik. To su prava interpretatora, prava proizvođača fonograma, prava filmskih producenata na njihovim videogramima, prava proizvođača emisije, prava proizvođača baza podataka i dr.
-Pravo industrijske svojine je deo privrednog prava, vezano je za poslovanje pravnih lica. U ovoj oblasti postoji mnoštvo zakona, kao što su Zakon o patentu, Zakon o žigu i dr. Po definiciji datoj u Pariskoj konvenciji za zaštitu industrijske svojine iz 1883. godine industrijska svojina za predmet zaštite ima patente, modele za iskorišćavanje, industrijske uzorke ili modele, fabričke ili trgovačke žigove, uslužne žigove, trgovačko ime i oznake ili imena porekla kao i suzbijanje nelojalne konkurencije.[2]
Autorska i srodna prava i prava industrijske svojine garantuju više različitih prava svojim nosiocima. Tako su ova prava svrstana su u dve grupe:
- Moralna ili lična prava;
- Imovinska ili ekonomska prava.
Moralna prava se odnose na zaštitu ličnosti, ugleda, imena, dok imovinska kao predmet zaštite imaju imovinske aspekte intelektualne svojine.
Ideja nije zaštićena pravom intelektualne svojine. Te, zaštita ideje predstavlja samo logičko-taktički plan istupanja u vezi sa idejom, posebno aktivnostima usmerenim na prezentovanje ideje.
Zaštita intelektualne svojine je jedan od najbitnijih faktora razvoja svakog modernog društva. Društvo koje podstiče stvaralaštvo, kreativnost, autorstvo, naučni doprinos, i koje svoj razvoj zasniva na inovativnosti ima velik potencijal za napredak na ekonomskom, kulturnom i socijalnom planu.
Upoznajte i poštujte tuđu intelektualnu svojinu. Budite svesni svojih prava i čuvajte svoju intelektualnu svojinu. Intelektualni, kreativni rad će se u budućnosti sve više ceniti.
Napomena: Ovaj tekst je analiza zakona u oblasti intelektualne svojine, u Republici Srbiji. Ova analiza ne predstavlja pravni savet niti može zameniti potrebu da se angažuje advokat ili pravni savetnik u svakom pojedinačnom slučaju. Svaki slučaj je jedinstven.
Autor teksta: Denis Tul
[1] Zakon o autorskim i srodnim pravima, „Službeni glasnik RS“ br. 104/2009, 99/2011, 119/2012, 29/2016, čl. 2
[2] Pogledati Uredbu o ratifikaciji Pariske konvencije za zaštitu industrijske svojine, čl. 1 st. 2.